Najnovija knjiga egiptologa zagrebačkog Arheološkog muzeja Igora Uranića, „Mitologija egipatske Knjige mrtvih“, najnoviji je iznimno vrijedan doprinos hrvatskom proučavanju staroegipatske uljudbe. U domaćem znanstvenom egiptološkom horizontu koji je opusom bogat, ali ljudstvom toliko rijedak da je gotovo ekscesan (tek Novak, Selem i Tomorad), Uranićeva višegodišnja publicistička djelatnost ostavila je iza sebe brojna relevantna djela (Stari Egipat, Školska knjiga, 2002.; Ozirisova zemlja, Školska knjiga, 2005.; Životi Egipćana, AMZ, 2013.; Staroegipatski jezik, Školska knjiga 2014.) čija se vrijednost očituje i u redovito rasprodanim nakladama. Uranić, kao domaći autoritet za staroegipatsku mitologiju, napokon je svoj interes okrenuo kamenu-temeljcu razumijevanja životne metafizike drevnih Egipćana – Knjizi mrtvih. Iako čest suvremeni popularno-kulturni artefakt, njena složenost i filozofija nadilaze kontekst u kojem je ona tek ukusno oslikani papirus-pratitelj umrlog. Uranić svojom „Mitologijom egipatske Knjige mrtvih“ uranja u prastari politeistički horizont u kojem se vrlo dobro snalazi. Na dvjestotinjak stranica teksta osvjetljava nam često zbunjujuće i kontradiktorne aspekte staroegipatskog podzemlja, koristeći pritom relevantnu stranu a ne zaobilazeći, gdje je bilo moguće, i domaću literaturu. Autor se odlučio za postepenu inicijaciju čitatelja u funerarni egipatski kontekst. Prvo poglavlje ukratko predstavlja opći uvod u egipatsku mitologiju, što je ujedno i autorova uža specijalnost. U drugom poglavlju („Kozmogeneze i etiologije“), Uranić se fokusira na nastanak (podzemnog) svijeta drevnog Egipta dok treće poglavlje opisuje složeni sustav vjerovanja, na ni jednom mjestu eksplicitno definiran, vezan uz Ozirisa i uskrsnuće duše. Četvrto poglavlje s velikom minucioznošću pažnju poklanja pogrebnim običajima starog Egipta posebno ističući magijske rituale čije puno značenje nam i danas bježi. Peto poglavlje nas, napokon, vodi u analizu Knjige mrtvih. Već sama činjenica da je Uranić polovicu svoje knjige posvetio detaljnom iznošenju konteksta Knjige mrtvih, pokazuje o koliko se složenom i često zakučastom labirintu ideja radi, te koliko ih je teško raspetljati našem, često površnom i od svake transcendentalnosti udaljenom umu. Putovanje sadržajem Knjige mrtvih demonstrira kako su njena poglavlja, često arbitrarno određivana, ipak sadržavale svojevrsni unutarnji redoslijed. Autor, kao ni svi prije njega, ne nudi odgovor zbog čega nisu sve sačuvan